Na brazilsku lozu, odnosno jaboticabu, vjerojatno nećete odmah naići u našim krajevima, ali ako se baš želite baviti uzgojem ove egzotike, pripremite se za njezinu godišnju seobu. Iako podnosi male mrazeve, puno će ju prikladnije uzgajati kao prijenosnu biljku u velikoj posudi za cvijeće.
Jaboticaba, Jaboticaba (Plinia cauliflora)
Dolazi iz Južne Amerike, točnije iz suptropskih krajeva jugoistočnog dijela Brazila. Riječ je o zimzelenom drvetu ili grmu iz porodice mirta koji u svojoj domovini naraste do 15 metara visine. Međutim, niže sorte prikladnije su za uzgoj u prijenosnim spremnicima. Raste vrlo sporo, sa 15 godina naraste otprilike do visine ribiza, do oko 40-te je veličine stabla jabuke.Počinje cvjetati i donositi plodove tek sa 8- 10. Tada jaboticabu nećete zamijeniti ni s jednim drugim stablom. Cvate izravno iz debla ili sa starijih grana, a cvate i do šest puta godišnje.
Jaboticaba voli kiselije, humusnije tlo i dosta vlage. Dobro podnosi vlaženje, s druge strane, na presušivanje reagira ispuštanjem lišća.
Cvjetovi su kremasto bijeli s prepoznatljivim prašnicima i kod starijih primjeraka prekrivaju gotovo cijelo stablo i grane, osim završnih, tanjih izraslina. U jednom trenutku na drvetu možete pronaći cvijeće i zrele plodove prethodnog cvjetanja.
Ukusno i zdravo voće
Zreli plodovi su okruglog do ovalnog oblika i plavo-crne boje. Ispod ove jako aromatične i tvrde kožice nalazi se bijela ili ružičasta pulpa konzistencije poput želea. Plodovi se jedu svježi, ali vrlo brzo propadnu, pa se ne uvoze u Europu. Također se mogu preraditi u džemove, kompote, želee, jabukovače, sokove ili likere.
Plodovi imaju okus mandarine ili grožđa, neki su slatki i kiseli, drugi su kiseliji i sadrže veliku količinu vitamina C, kao i jake antioksidanse te protuupalne i antikancerogene tvari, kao i proteine, ugljikohidrate, fosfor i željezo.
Tekst: Simona Bauer
