OD PRLJAVE DJEVOJKE DO SELJAČKE Zašto nitko ne zna koliko KOKOŠI ŽIVE i treba li kokoši pijetao da snese jaje?
No, i to je koncept koji zahtijeva poseban tekst. U ovoj sam se fazi bacio na osnove. Već imam jedan, organski i dosta uspješan, na koji sam jako ponosan s obzirom da sam u poljoprivredu pao ravno s Marsa, i to na svoju glavu. I sada imam skoro sve od povrća, a voće su davno zasadili moji roditelji, koji su početkom 80-ih kupili ovaj plac podno Kosmaja. Dakle, trebamo samo neke životinjske bjelančevine. Naravno, neću ići ubiti zeku ili Bambija u šumu, pu pu pu daleko. Rado bih &%$/(#%/& volio one koji to rade. Da ne psujem zbog Googlea. I tako mi padaju na pamet kozice i kokoši.
Ali da vam kažem, kada ste iz Beograda i ne znate ništa, jako je teško imati posla sa starosjediocima. Kad god spomenem neku ideju, odmah me počnu ubijati. Tako počnem maštati o kozicama, pa mi romantične misli idu na Belku i Mrkuša (vjerojatno hrvatski prijevod) kakve je imao Heidin djed u švicarskim Alpama… Pa što? Ne možete zamisliti? Zabranjeno ako si seljak? Što je s tvojom majkom? Bit ću seljak i sanjat ću koliko hoću! Kao, koze će ti sve voće pojesti, koze beru što stignu, moraš ih izvesti na ispašu, vezati ih (?!?!??!?!), a jariće moraš zaklati. … Molim? UBIJAŠ? KAKO SI? (sada zamislite kako ptice lete iz obližnje šume i moj glas odjekuje sve do Topole i Aranđelovca).
Misterija zvana – kokoš
Nisam, nažalost, još uvijek radim na tome, ali siguran sam da bi bilo lako da sam moram osigurati meso. Ovako, to je nešto imaginarno što raste u supermarketu, pa sam ja u fleksitarijanskoj fazi (meso jedem sve manje, samo ponekad). Ali ako ja imam svoje kozice, pa one imaju svoju djecu, pa im uzmem tu djecu, koju ću maziti i sisati i davati im imena, pa ih KOLJEM? Evo, opet mi nije dobro, pa ćemo tu temu zasad staviti na čekanje dok ne vidimo da li možete imati kozice koje daju mlijeko, rade sir, a ne moraju stalno imati djecu. Kako je Heidin djed imao samo dvije koze, a stalno je pravio taj divni sir, mekan kao maslac i žut kao zlato (tako kaže Johanna Spiri), ako ga je netko probao neka mi javi. A da li je mučenje da ih koze muzu? Ne znam ništa, ako netko zna neka napiše.
Možda vas moje neznanje čudi, ali nitko ne zna sve o svemu, ispričavam se. Pa nisam ni znao do čega sad dolazimo, a to nisu misteriji organizma, to su misteriji zvani KOKOŠ! Taj moj dragi susjed, koji mi je glavni savjetnik, prvo kaže, pa kako ćeš nabaviti kokoši, pojest će ti ih. Tko će ih pojesti? Oko parcele imamo ogradu, a imat će i kućicu… „Eh, pojest će ih tvor, provući će se kroz rupu“, pa pokazuje prstima na rupu promjera pola centimetar?!? Isuse, pa nisam ni znao da kod nas ima nekakvih tvorova koji se provlače kroz iglene ušice i jedu izmišljene kokoši kao u nekom Matrixu!
Ali tu nije bio kraj. Kaže on meni šta ćeš s kokošima kad nećeš nikoga ubiti? Neko će vrijeme nositi vaša jajašca, a zatim sve manje i manje dok ne prestanu. A onda, kao što znate, svaka poštena kokoš mora završiti u juhi! Molim? E sad, ne znate me, imam četiri psa, svi skupljeni i spašeni, obožavam životinje, sve životinje. I već sam smislio kako rudariti. Odem, pomazim ih, popričam s njima, kažem dobro jutro Tićo, Mićo, Sićo… U juhu? Tiju u juhu? Jesi li lud?
Što je sad Tić, razmišlja moj racionalni, zbunjeni susjed, koji prije mene nije imao dodira s luđacima, pa pita što ću s njima. Ja kažem, ništa, neka žive do kraja života. Ali, zapravo, koliko dugo pilići žive? „Otkud bih mogao znati! To nitko ne zna!” Kako, pa nitko ne zna, nije to sudar čestica u kozmosu. “Pa nitko nikada nije dopustio da kokoš ugine prirodnom smrću, Jelena. Davno su to skuhali! Neće čekati da im ubiješ meso, zaboga, ženo”… I tako, jedan po jedan, moji snovi se ruše, nemam nikoga da me podrži, sama sam u svijetu koji ne ‘još ne postoji, a već je nemoguće!
Što je s jajetom?!
Baš me briga, pravo da vam kažem, kad dođem k sebi, shvatim da nitko neće umjesto mene odlučivati od čega ću napraviti juhu i hoću li skuhati svog Tiću. Hej, ja sam ovdje šef! Jedino što me malo muči je to što ću i dalje voditi djecu svojih dragih kokoši da ih jedu. To je prilično zastrašujuće kao koncept, zar ne? To što jedemo embrije… I nađemo se na klupi u Beogradu, mrmljam o svojim dilemama i planovima, kad mi kum kaže da to nije embrij, niti je jaje iz kojeg bi moglo nastati pile. Šok i nevjerica, ali stvarno! Pa kako, pitam. Kaže, nema pijetla, nije je oplodio. Pa gdje je ona onda? Ne treba njoj pijetao da snese jaje, ona sama snese jaje, kao na primjer kad žena ima menstruaciju…
Pa evo, ubij me, odmah! Cijela soba umire od smijeha, jer sad je jasno gdje žene nazivaju kokošima. Šalu na stranu, većina ljudi zna da kokoš svaki dan izbaci neoplođeno jaje valjda (biolozi odbijaju), a tek ako postoji pijetao koji ga prvi oplodi, onda jaje postaje embrij. Pa neka sam prokleta. Oni koji su znali, a bilo nas je pola, pitaju me jesam li bježao s biologije u osnovnoj školi, a ja se, brate, toga uopće ne sjećam.
Na kraju sam, unatoč općoj zajebanciji na moj račun, presretna zaključila da neću jesti Ticinu djecu i da će naš zajednički život biti lijep. Još samo da napravim kuću i naučim sve o njezi i prehrani kokoši… I da vidim kako ću te divlje pse naučiti da ih ne diraju pa da se gegaju po cijeloj parceli. O tome ćemo napisati cijeli tekst ako i vi poželite imati vlastita jaja u kojima nema otrova. Do tada, budite dobri prema životinjama!
